Na dan zaštitnice vida, svetice i mučenice iz III. stoljeća Sv. Lucije, 13. prosinca, sije se pšenica, simbol života u katolika. Njezine proklijale vlati zasjat će uz svjetlost svijeća u svom zelenilu na sam Božić.

Vrijednost šutnje je neizmjerna, ona je potrebna poput zraka, sunca i topline koje nas griju.

Suvremeni čovjek se guši u buci, galami, mnoštvu riječi i slika. Oglušuje se na zov tišine, uzmiče pred njenim govorom. Njemu je samoća sinonim za osamljenost, a ne vrijeme u kojem se najintenzivnije može susresti sa samim sobom. Vrijednost šutnje je neizmjerna, ona je potrebna poput zraka, sunca i topline koje nas griju. U tišini vlastitog srca koje moli ili šuti, pjeva ili plače, strahuje ili se nada, čovjek možeš pronaći svjetlo koje prosvjetljuje, bolje razumjeti tolike stvari, ljude, događaje, može susresti Boga. Tišina je najbolji lijek za imunitet pred bučnim slikama i svakojakim mislima koje nas danomice bombardiraju. Veliki mistici, poput Tagorea, pozivali su svoje učenike da »kupaju svoju dušu u šutnji«. Bog je prijatelj tišine i zato je žeđ za Bogom najintenzivnija u tišini. U tišini se otkriva misterij, osjeća blizina i poseban miris Boga.

 Ponekad je dosta samo trenutak tišine da ponovno otkrijemo ljepotu života. Život se rađa u tišini, čovjek umire u tišini, Boga se susreće u tišini. Bez tišine ljudski je život nezamisliv: ona potiče na razmišljanje, u njoj se rađaju najveća umjetnička djela, otkrivaju najveće tajne prirode.

 Stoga je važno voljeti tišinu. Ušutjeti u sebi - to je poniznost; šutjeti pred drugima - to je čin poštovanja; šutjeti u važnim trenucima - to je životna mudrost, šutjeti i kada sve krene u krivo - to je strpljivost. Čovjek s jedne strane bježi od tišine, a s druge strane duboko u sebi žudi za tišinom. Tišina je učiteljica života, okus dubine, mir, radost, vedrina. Šutnja je mjesto gdje nam Bog dolazi ususret i ponekad jedini put da bismo mogli Boga razumjeti. Ništa veliko i presudno u životu ne događa se u buci, već u šutnji i tišini. Do prave spoznaje dolazi se samo u šutnji, veli Romano Guardini. Stoga, da bismo se mogli istinski susresti sa sobom, da bismo mogli osjetiti Božju blizinu, pronađimo vremena za šutnju. Prvi korak koji bismo trebali učiniti jest neutralizirati svu onu silnu buku koja nas danomice nastanjuje. Čuvajmo u sebi vlastito »svetište« u kojem ćemo biti autentični, nepatvoreni, slobodni, neovisni. A korizma je privilegirano vrijeme u kojem nas Krist poziva: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo« (Mr 6, 31).

Bez tebe, Gospodine, sve bi u meni bilo mrtvo,

jer jedino ti možeš dati život.

Bez tebe bi sve u meni bilo prazno i šuplje.

Jedino ti si punina, samo me ti ispunjaš.

Bez tebe sve bi bilo žalosno, pusto i dosadno.

Samo iz tebe struji radost i smisao života.

Kako bih podnio bol i kušnju,

kako bih ponio svoj križ, kad tebe ne bi bilo?

Bez tebe bih bio slab, bez moralne snage,

nemoćan odolijevati napastima.

Bez tebe bih bio plašljiv, kolebljiv,

nevjeran, u času ćudljivosti spreman na svašta.

Bez tebe živio bih besciljno,

bez smislena puta.

Bez tebe bila bi noć, mračna noć,

bez ijedna svjetla koje bi privlačilo moje misli.

Bez tebe ne bi bilo nade ni za svijet ni za me.

Sreća bi bila daleka, izgubljena, nedostižna.

Na svu sreću, ni ne pomišljam da budem bez tebe:

Ti si moj, Gospodine, moj i sve moje.