Neka naše okupljanje na sprovodne obrede bude prije svega u molitvenom ozračju i u kršćanskom duhu - ne činimo ono što se tomu protivi.

Ponajprije treba dobro promisliti način bdijenja kod pokojnika, koji se događa u kući jer još nemamo izgrađene mrtvačnice. Vrlo je tužno da se to bdijenje u novije vrijeme u mnogim slučajevima pretvara u svojevrsnu gozbu i okupljanje kod kuće pokojnika, tobože “na spomen pokojnika”, a u stvari se vraća na poganske običaje. Bdijenje bez molitve nema smisla. To nije kršćanski.
Znakovi koji prate sam obred sprovoda su ponajprije bjelina pokrova i nutrina lijesa koja nas podsjeća na boju uskrsnuća. Sjetimo se da su se prvi kršćani sahranjivali u bjelini. Drugi znak je blagoslovljena voda i škropljenje vodom što uvijek podsjeća na krštenje. Sjećamo se, dakle, pokojnikova krštenja i snagom toga sakramenta molimo za njega i preporučamo ga Božjoj dobroti.
Sprovodni obred je oblikom Služba riječi (biblijski odlomci i Evanđelje) uz jasnu poruku uskrsnuća i utjeha tugujućima, a svim prisutnima obnova u vjeri. Tako je svaki sprovod liturgijski događaj sa snažnom porukom povezanosti Crkve na zemlji s nebeskom Crkvom. Stoga se ni jedna osoba na sprovodu ne smije privilegirati niti činiti sprovod tako raskošnim da pomuti taj jasni znak čina vjere.
Nažalost, i u novije vrijeme se ponovo potkrada poganski običaj jela i pića na groblju, što je potpuno strano kršćanskom poimanju.
Što se tiče cvijeća i svijeća, dva se simbola ne mogu usporediti. Svijeća i svjetlost znak su Krista uskrsloga, dakle, nebeski znak. Cvijeće je znak ljubavi, dakle, zemaljski znak. Mjera, razboritost, skromnost su vrline koje bi trebale odavati znak poštovanja prema pokojniku, a nikako nadomještati nečije propuste, nemarnosti, nebrigu dok je pokojnik još bio živ. Naime, mnogi osjećaju potrebu zadovoljštine, pa i svojevrsne dvoličnosti na sprovodu iskazati “sve moguće počasti”, dok su za života s pokojnikom postupali vrlo upitno. Sprovod je, dakle, znak kršćanske nade, vječnoga života, navještaja uskrsnuća i ljubavi koja ne prolazi. No, i ovdje treba upozoriti na opasnost raskoši koja dovodi i ovaj čin do klasnog sistema u sprovodu.
Najvažnija stvar je misa za pokojnika - zadušnica. To je najveći dar i molitva koja se može dati pokojniku. Misa ukopa je sastavni dio ukopa. Sam obred sprovoda i sveta misa, isključivo naglašava nadu u uskrsnuće i molitvu za oproštenje i utjeha za tugujuće.